Piše: Budo Simonović
Iz Andrijevice je prije neki dan stigla vijest da se u carstvo nebesko preselio Vidak Jukić, glasoviti sugestolog i narodni vidar. Čovjek koji je toliko pomagao ljudima, otišao je gorko razočaran u one koji su ga ljudskom zlobom i nemarom zaustavili da ostvari jednu veliku ideju, da pećinu Megaru na periferiji Podgorice, među speleolozima odavno poznatu kao svjetsko speleološko čudo, učini dostupnom ljudima i pretvori je u svejevrsno podzemno lječilište.
Ulaz u pećinu u podnožju brda Crvena stijena, jugozapadno od Podgorice, na periferiji gradskog naselja Tološi, stotinak koraka iz ravnice uz padinu, već četvrt vijeka, kao i vjekovima, možda i stotinama vjekova ranije, zarasta u šipražje i korov i sve je manje onih koji znaju da tu postoji jedan od najzanimljivijih i najzagonetnijih speleoloških objekata, ne samo u Crnoj Gori.
Čami pusta, potpuno napuštena i zapuštena, odolijeva nebrizi i opakom zubu ljudskog nehata, zlobe i zlovolje, iako ima sve uslove da postane jedna od vodećih atrakcija glavnog grada Crne Gore, stjecište ne samo speleologa i zaljubljenika u tajne koje zemlja krije u svojim njedrima.
Pročula se prije 55 godina, januara 1962, kad je u nju zavirio profesor dr Jovan Petrović, čuveni jugoslovenski speleolog, sa svojom ekipom. On je Megaru u svojoj poznatoj knjizi „Tragom pećinskog čovjeka“ nazvao „pećinom magije i strave.“
Debele naslage raskvašene gline i đubreta od slijepih miševa onemogućili su tada speleologe da dopru do kraja pećine i sasvim je istraže, ali će to 28 godina kasnije poći za rukom upravo Vidaku Jukiću, koji je tada naumio da pećinu učini dostupnom posjetiocima, ali i da je pretvori u svojevrsno podzemno lječilište.
– Sem što je ovo izuzetna ljepota za oko, koja će se sasvim pokazati tek kad pećinu potpuno očistimo i operemo, kad uvedemo pravu rasvjetu, ovo je i pravi raj za dušu – rekao mi je Jukić kad sam ga posjetio u pećini krajem septembra 1990. godine.
– Čovjek se ovdje osjeća nekako rasterećen, spokojan, gubi osjećaj za vrijeme i gotovo ne osjeća umor. Ja i moja porodica i nekoliko radnika koji nam pomažu, recimo, po cio dan, u najtežim uslovima, golim rukama, jer alat ne pomaže, kopamo i izbacujemo desetine kubika ilovače i tek kad izađemo shvatimo da je dan odavno prošao...
Iako je uložio dvije godine mukotrpnog rada i potrošio više od 200.000 maraka (posebno je isticao kako mu je pomagao prijatelj Boro Grozdanić iz Diseldorfa, čovjek kojeg je nekada liječio, koji mu je pozajmio 100.000 maraka); iako je dopro do dvjesta pedesetog metra dubine, doveo vodu i struju i priveo kraju radove na otvaranju pećine i specifičnog podzemnog lječilišta, centra za istraživanje i primjenu alternativne medicine u uslovima koji su, kako je tvrdio, veoma pogodni za liječenje astme i oboljenja disajnih organa, kao i pojedinih neuropsihijatrijskih oboljenja, odnosno ublažavanje i mnogih drugih zdravstvenih tegoba – ispriječila se ljudska zloba, sujeta i zavist. Ispoljili su je posebno pojedini mještani, valjda vlasnici magaradi i druge stoke koja više nije mogla da planduje u pećini. Oni su osujetili otvaranje pećine i Jukićevog lječilišta (najprije su Jukiću onemogućili da izgradi dvije-tri stotine metara puta do glavne asfaltne saobraćajnice, potom pod okriljem mraka minirali ulaz u pećinu i na kraju na dan svečanog otvaranja pećine napravili demonstracije i silom rastjerali zvanice).
Vidak Jukić je potom od svega digao ruke i povukao se u svoju Andrijevicu. Megara je od tada ponovo sasvim pala u zaborav i opet pretvorena u plandište. U naselju oko pećine, doduše, odavno već nema magaradi i stoke ni u štalama, a valjda su se u međuvremenu ohladile i usijane glave njihovih vlasnika, pa bi možda već bilo vrijeme da se neko konačno sjeti ove prirodne atrakcije i neviđenog čuda, uredi ga i učini dostupnim, prida mu značaj kakav zaslužuje, a možda oživotvori i čudnovate, ali sasvim suvisle i utemeljene ideje neshvaćenog pregaoca Vidaka Jukića.
Jedina na svijetu
Jovan Petrović je sa ekipom ušao u Megaru jednog ledenog januarskog dana kad je živa u termometru u Podgorici, ondašnjem Titogradu, pokazivača dva stepena ispod nule. Speleolozi su se u pećini, međutim, počeli preznojavati. Kasnije je definitivno utvrđeno da prosječna temperatura u njoj ne pada ispod 20 stepeni u bilo koje doba godine, a da u pojedinim dvoranama i usred zime dostiže i 28 stepeni, što predstavlja karakteristike kakve nema nijedna do sada otkrivena pećina na svijetu. Uz to, vlažnost vazduha je na pojedinim mjestima bila stopostotna, a pritisak za oko 40 milibara niži nego napolju. Speleolozi su tada zapazili još jednu čudnovatu i neobjašnjivu pojavu: sa ekipom je bio i čuveni fotoreporter Milan Pešić, ali su njegovi blicevi potpuno zakazali u pećini, iako su napolju sasvim normalno funkcionisali. Pritom, speleološke lampe gore bez problema. Vašeg reportera je, recimo, Vidak Jukić kroz cijelu pećinu proveo uz pomoć najobičnijeg fenjera, a uz to je tvrdio da tranzistori normalno rade i mnogo bolje se čuju u pećini nego u stanu, da čak i baterije u pećini traju znatno duže nego izvan.
Pauci
U ekipi speleologa profesora dr Jovana Petrovića svojevremeno je bio i poznati crnogorski biolog Miro Iličković, koji je, pored ogromnih jata slijepuh miševa, na tavanicama pećine otkrio i cijela klupka do tada nepoznatih crnih paukova, po veličini sličnih običnim, poznatim, ali su imali ogromne i do 15 centimetara duge noge.
Ime
Gdjeko od mještana i danas ovu pećinu zove Magara, navodno po tome što su se nekoć u nju sklanjala i plandovala magarad. Vidak Jukić ju je, međutim, prozvao Megara po istoimenom gradu u staroj Grčkoj, poznatom po čuvenoj Sokratovoj filozofskoj školi iz petog vijeka prije naše ere, koju je vodio Sokratov najbolji učenik, mještanin Euklid.